Moglo je to biti početkom šezdesetih kada je majka moga oca, po običaju polunomadskog života kučkih plemena, ljetnje mjesece provodila na katunu pored Rikavačkog jezera sa drugim porodicama koje su tamo izdizale. Moguće je da je još neko od članova porodice tada tamo bio sa njom, ali se u ovoj priči pojavljuje samo njeno unuk, moj brat od tetke, koji mi je mnogo godina kasnije ispričao to što ja sada ovdje zapisujem - kako je jednoga dana toga ljeta naša baba zaplivala u Rikavačkom jezeru.

Eto, u toj slici koju je upamtio moj brat, na kojoj nema ničega sem vode, moje babe koja pliva i njene suknje koja kao crni oblak pluta po površini jezera - sadržana je cijela ova priča koju njeni unuci i unuke još, evo, pamte.

Ta slika je očito bila fascinantna za moga brata: i sam je odrastao skromno, tada još bez mnogo prilika da se rasplaši vode, uglavnom okružen ženama od kojih se moglo očekivati bilo šta drugo prije nego da će uskočiti u vodu. Ali, to čudo njenog plivanja smo ubrzo razjasnili. Kada sam čula za taj događaj, prvi put sam se potrudila da od onih fragmenata njene biografije koji su mi bili poznati sastavim kakav-takav mozaik njenog života. I tada je, uklopljeno u taj mozaik, ta njena bliskost sa vodom dobila razumno objašnjenje: odrastajući pored Zete, u selu nadomak Danilovgrada, moja baba je možda nekako ipak uspjela da nauči da pliva. A plivanje se ne zaboravlja.

Ali, što se mene tiče to objašnjenje nije njeno plivanje učinilo manje čudesnim. U trenutku kada se ovo dogodilo moja baba je morala imati preko pedeset godina i već više od trideset godina je živjela u bezvodnim kučkim brdima. Nije ona odrastala ni u kakvom izobilju: naprotiv, bila je udovička kći i, koliko ja znam, ni taj dio života joj nije bio lak. Pa ipak, kada se sa dvadesetak godina udala za moga đeda i otišla da živi u Kuče, morala je to biti velika promjena: kakav god da je bio njen prethodni život, ovaj novi, gorštački, sigurno je bio mnogo naporniji, i suroviji, i sa manje zadovoljstva. Pretpostavljam da se moja baba kroz godine koje su uslijedile postepeno na to privikavala, da je nalazila zadovoljstvo u rađanju djece, u braku u kojem je, barem prema ondašnjim mjerilima, uživala poštovanje. Život je naprosto tekao…

I tada dolazi to ljeto šezdesetih… Moja baba stoji na obali Rikavačkog jezera, sa svojim unukom kraj sebe i – ulazi u vodu. Protivno svakoj logici koja kaže da je odavno trebala da zaboravi na plivanje, da izgubi svaku želju za tim, možda i za bilo čim. I eto, taj opstanak te želje je ono što je za mene i dalje čudesno.

S.U.