Muzej žena Crne Gore je osnovan da bi se na jednom mjestu okupili svi rasuti ili zanemareni podaci i dokumenta o životu žena u prošlosti Crne Gore.


Osnovan na Cetinju Djevojački institut ruske carice Marije Aleksandrovne. Upravnice Instituta su bile Ruskinje Nadežda Pacević, Natalija Mesaroš, Julija Lopuhina i Sofija Mertvago, a nastavnice su uglavnom bile strankinje. Nastavni plan je bio sačinjen po ugledu na slične obrazovne institucije u Rusiji, a školovanje je trajalo četiri godine sve do 1884/1885. kada je usvojen program šestogodišnjeg školovanja. U periodu od 1869. do 1913, kada je zatvoren, Djevojački institut je bio ugledna ustanova u kojoj su se obrazovale djevojčice iz Crne Gore, Boke, Slovenije, Albanije, Grčke, Bugarske. Na početku je bilo upisano samo 13 učenica, da bi se pred zatvaranje Instituta taj broj povećao na 112. Cilj vaspitanja je bio je da se u duhu pravoslavlja i ljubavi prema otadžbini izgrade ličnosti budućih žena i majki, koje su takođe mogle da postanu učiteljice i nastave više i visoko obrazovanje. Programom iz 1873. definisani su sljedeći ciljevi obrazovanja i vaspitanja: „da se u vaspitanice ukorjenjava blagočešće, krotkost i blagonaravlje, kako bi potom one mogle najblagotvornije uplivisati na one, u kojih se krugu nalazile budu, svojim ozbiljnim moralnim življenjem i tačnim ispunjavanjem domaćih svojih dužnosti” i „da bi se iz njih s vremenom prigotoviti mogle i dobre i sposobne učiteljke”. Programom i planom nastave iz 1880/1881 predviđeno je izučavanje sljedećih predmeta: zakon Božji, srpski jezik, ruski jezik, francuski jezik, matematika, realije (geografija, istorija, prirodne nauke - poslije zoologije, mineralogije i botanike slijede fizika i hemija), tehnika (ženski ručni rad, domaćinstvo, kaligrafija, crtanje, pjevanje, muzika i gimnastika) i pedagogika (psihologija, logika, nauka o vaspitanju i metodika). Za četrdeset godina rada (1869 – 1910), kroz Institut je prošlo 450 učenica od kojih je iz Crne Gore bilo 205. Proces vaspitanja i obrazovanja na Institutu je bio usmjeren na „kroćenje divljine” crnogorskih djevojčica i njihovo „kultivisanje“ prema onoj predstavi o ženi koja je konstruisana u aristokratskim i građanskim slojevima evropskih društava. Mali broj institutki je regrutovan u nastavni kadar. Milan Kostić piše da su u zavod primane kćeri imućnijih roditelja i „glavara crnogorskih“ i opisuje Institut kao školu koja je osnovana radi formiranja „pridvorne aristokracije“. P. A. Rovinski piše o uticaju koji je Institut preko svojih vaspitanica vršio na okruženje: „Prisustvo vaspitanice Instituta u kući, pa bila ona djevojka bila udata, ima izvjesnog uticaja na izgled i stanje unutar kuće uopšte, u tim je kućama uvijek više čistoće i reda, a primjećuje se i nekakva kultura koja je iznad uobičajene crnogorske urođene inteligentnosti“.