Muzej žena Crne Gore je osnovan da bi se na jednom mjestu okupili svi rasuti ili zanemareni podaci i dokumenta o životu žena u prošlosti Crne Gore.


SVJEDOČENJE ŽENA OSUĐENIH PO OSNOVU REZOLUCIJE IB-a

Sto pedeset zatočenica  

 

Iako nema konačnih i sasvim pouzdanih podataka o tome koliko je žena sa prostora bivše Jugoslavije osuđeno po osnovu Rezolucije IB-a, autor knjige „Golootočka trilogija“ (I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991) Milinko B.Stojanović navodi podatak da ih je bilo 406. U ovoj istoj knjizi dat je i spisak imena 150 žena iz Crne Gore koje su bile zatvorene u Kotorskom zatvoru, Ramskom ritu, u Zabeli i na Sv.Grguru. Prema ovom spisku - koji je napravljen na osnovu podataka dobijenih od zvaničnih policijskih izvora, koji su kasnije dopunjavali članovi udruženja „Goli otok“ – žene iz Crne Gore osuđene po osnovu Rezolucije IB-a bile su:

 

Abramović Ljubiše Bosa (rođena 1916, iz Nikšića, zatvorena od 1949 do 1954)

Aleksić Vasa Milosava (rođena 1922, iz Nikšića, zatvorena od 1949 do 1951)

Andrić Pera Jovanka (rođena 1915, iz Bara, zatvorena od 1950 do 1951)

Biljurić Draga Persa (rođena 1911, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1952)

Boričić Andrije Dragica (rođena 1925, iz Berana, zatvorena od 1950. do1952)

Božović Vukašina Ljubica (rođena 1912, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1950)

Bakočević Nada (iz Herceg Novog)

Bronzić Danica (iz Herceg Novog)

Bukelić Miloša Milka (rođena 1927, iz Podgorice, zatvorene od 1949. do 1950)

Bulatović Nikole Milka (rođena 1910, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1952)

Cikotić Rašija Azbija (rođena 1927, iz Berana, zatvorena od 1950. do 1951)

Čauović Rista Milica (rođena 1927, iz Nikšića, zatvorena od 1950. do 1952)

Čejović Pavića Vera (rođena 1928, iz Berana, zatvorena od 1951. do 1954)

Čizmović Novice Miljuša (rođena 1922, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1950)

Ćetković Miloša Jelica (rođena 1917, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Ćetković Vuksana Milka (rođena 1912, iz Podgorice, zatvorena od 1961. do 1956).

Dajčević Milica (iz Bara)

Davidović Petka Kosara (rođena 1920, iz Kolašina, zatvorena od 1951. do 1953)

Derviš Marija Mica (rođena 1928, sa Cetinja, zatvorena 8. aprila 1949. do 31. decembra 1950)

Dorović Danila Radmila (rođena 1926, iz Ulcinja, zatvorena od 1950. do 1951)

Dragović Milutina Rosanda (rođena 1928, iz Berana, zatvorena od 1951. do 1954)

Drobac-Nenezić Krsta Julija (rođena 1918, iz Podgorice, zatvorena od 1950. do 1950)

Đakonović Save Vida (rođena 1911, iz Ulcinja, zatvorena 1949. do 1951)

Đeković Milivoja Danica (rođena 1921, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1950)

Đeković Bogdana Draginja (rođena 1910, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1950)

Đerković Milića Dara (rođena 1924, iz Nikšića, zatvorena od 1953. do 1955)

Đukić Mihajla Milica (rođena 1926, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1950)

Đuranović M. Anka (iz Danilovgrada)

Đurašković Ilije Anđa (rođena 1911, sa Cetinja, zatvorena od 1951. do 1953)

Đurković Husa Nadira (rođena 1928, iz Berana, zatvorena od 1950. do 1953)

Đurković Puniše Cvijeta (rođena 1911, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1951)

Đurović Milovana Bosa (rođena 1925, iz Danilovgrada, zatvorena od 1952. do 1954)

Grujić Mihaila Kosa (rođena 1924, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1949)

Ilić Rista Branka (rođena 1926, iz Kotora, zatvorena od 1951. do 1953)

Ivanković Boža Mara (rođena 1913, iz Ulcinja, zatvorena od 1949. do 1951)

Ivanović Novaka Vinka (rođena 1926, iz Podgorice, zatvorena od 1952. do 1954)

Jamčić V. Zorka (iz Ulcinja)

Janjić Milana Zora (rođena 1924, sa Žabljaka, zatvorena od 1951. do 1953)

Jelić Naoda Julka (rođena 1917, iz Šavnika, zatvorena od 1952. do 1953)

Jovanović Radivoja Miljuša (rođena 1917, iz Podgorice, zatvorena od 1950. do 1954)

Jovanović Marica (iz Danilovgrada)

Jovanović Milije Vukica (rođena 1912, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1952)

Kažanegro Mila Ljubica (rođena 1905, iz Bara, zatvorena od 1945. do 1952)

Knežević Mihaila Danica (rođena 1925, sa Cetinja, zatvorena od 1952. do 1953)

Knežević Marka Olga (rođena 1920, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1954)

Komatina Stevana Rosa (rođena 1923, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1954)

Kovačević Luke Danica (rođena 1923, sa Cetinja, zatvorena od 1950. do 1952)

Kovačević Blaža Jelena (rođena 1926, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1953)

Kovijanić Miloša Mileva (rođena 1928, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1952)

Kujović Kosta Leposava (rođena 1921, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Kujović Ljeposava (iz Bijelog Polja)

Kuzmanović Stevana Bojana (rođena 1900, sa Žabljaka, zatvorena od 1950. do 1951)

Kruška Marka Bosa (rođena 1923, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1949)

Lisičić Milka (iz Kolašina)

Lončarević Draga Kosara (rođena 1928, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1954)

Lubarda Krcuna Đina (rođena 1925, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1950)

Ljujić Sima Darinka (rođena 1923, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1949)

Markuš Blaža Đina (rođena 1920, sa Cetinja, zatvorena od 1951. do 1953)

Maksimović Vasa Jelka (rođena 1926, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Malešević Jovana Natalija (rođena 1914, iz Nikšića, zatvorena od 1951. do 1953)

Marković Milutina Rosa (rođena 1913, iz Plava, zatvorena od 1949. do 1951)

Marković Nikole Milica (rođena 1929, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1950)

Martinović Ilije Margita (rođena 1913, iz Pljevalja, zatvorena od 1949. do 1952)

Martinović Jovana Dragica (rođena 1919, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1949)

Marković Tomana Darinka (rođena 1914, iz Podgorice, zatvorena 1951)

Martinović Sava Ljubica (rođena 1916, iz Kotora, zatvorena od 1951. do 1953)

Mijatović Perute Senka (rođena 1927, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1949)

Milačić Nasta Draga (rođena 1918, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1953)

Milanović Milka (iz Herceg Novog)

Milošević Radomira Kosana (rođena 1924, iz Podgorice, zatvorena od 1950. do 1953)

Miljanić Alekse Vasiljka (rođena 1919, iz Šavnika, zatvorena od 1951. do 1953)

Mirković B. Desanka (sa Cetinja)

Novović Radula Zora (rođena 1925, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1953)

Obradović Mila Radojka (rođena 1923, sa Žabljaka, zatvorena od 1951. do 1955)

Pajević Đura Stanica (rođena 1925, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1953)

Pavić Đura Danka (rođena 1916, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1951)

Pavić Radoja Grozda (rođena 1905, iz Nikšića, zatvorena od 1951. do 1953)

Pavić Živka Jovanka (rođena 1913, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1951)

Pavić Blaža Olga (rođena 1920, iz Nikšića, zatvorena od 1948. do 1950)

Perović Mihaila Mileva (rođena 1922, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1952)

Pejanović Petra Ljubica (rođena 1916, sa Cetinja, zatvorena od 1951. do 1953)

Pejić Đoka Zorka (rođena 1907, sa Žabljaka, zatvorena od 1949. do 1952)

Pejović Ćetka Petrana (rođena 1908, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Pejović Tripka Margita (rođena 1893, iz Danilovgrada, zatvorena od 1950. do 1953)

Perazić Zarije Branka (rođena 1924, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1952)

Perišić Marija (iz Herceg Novog)

Perović Mirka Stoja (rođena 1922, iz Danilovgrada, zatvorena od 1951. do 1953)

Perović Milosava Mileva (rođena 1930, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Popović Petra Radmila (rođena 1920, sa Cetinjam zatvorena od 1951. do 1953)

Popović Nova Olga (rođena 1914, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1950)

Popović Radivoja Stojanka (rođena 1922, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1953)

Popović Milica (iz Ulcinja)

Popović Steva Milica (rođena 1922, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1950)

Prelević Save Marija (rođena 1922, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1953)

Pušeljić Milosava Stanka (rođena 1924, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Radulović Đura Stanka (rođena 1925, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1951)

Radulović Ljuba Julka (rođena 1922, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1953)

Raičević Sekula Ruža (rođena 1907, iz Berana, zatvorena od 1953. do 1954)

Raičević Luke Danica (rođena 1924, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1950)

Rakut Petra Lena (rođena 1919, iz Tivta, zatvorena od 1951. do 1953)

Radojković Đorđa Katarina (rođena 1911, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1953)

Radonjić Plana (iz Kolašina)

Radovanović Lazara Marija (rođena 1905, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1951)

Radulović Đura Cvijeta (rođena 1916, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1949)

Radunović Petra Milica (rođena 1916, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1953)

Radusinović Rista Danica (rođena 1911, iz Nikšića, zatvorena od 1950. do 1952)

Raonić Ilije Danica (rođena 1912, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1950)

Rubežić Jelisavka (iz Kolašina)

Rutešić Danila Natalija (rođena 1928, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1951)

Stojanov Lovra Filomena (iz Herceg Novog, zatvorena od 1949. do 1951)

Saratlić Novaka Đurđa (rođena 1926, iz Šavnika, zatvorena od 1949. do 1949)

Smolović Đ. Miljka (iz Bijelog Polja)

Srzentić A. Dragica (iz Ulcinja)

Stanić Zorka (iz Bijelog Polja)

Stijepović Milivoja Ljubica (rođena 1927, sa Žabljaka, zatvorena od 1951. do 1953)

Suhih Ivana Suzana (rođena 1930, iz Danilovgrada, zatvorena od 1949. do 1951)

Šćepanović Nikole Zlata (rođena 1914, iz Danilovgrada, zatvorena od 1951. do 1953)

Šoškić Milutina Dobrila (rođena 1912, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1950)

Šoškić Petra Persa (rođena 1926, iz Berana, zatvorena od 1951. do 1953)

Šuković Stanka Zora (rođena 1928, iz Kotora, zatvorena od 1949. do 1950)

Šuković Zorka (iz Bijelog Polja)

Šurović Jela (iz Herceg Novog)

Tmušić Mitra Novka (rođena 1912, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1953)

Tomić Nikole Rumica (rođena 1923, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1949)

Tomić Vasa Vida (rođena 1902, iz Nikšića, zatvorena 1949)

Turković Raduna Cvijeta (rođena 1915, iz Plava, zatvorena od 1949. do 1953)

Velimirović Milutina Rosa (rođena 1927, zatvorena od 1949. do 1950)

Vlahović Mihajla Miruna (rođena 1930, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1950)

Vojinović Nikole Ljubica (rođena 1924, iz Bijelog Polja, zatvorena od 1949. do 1950)

Vojinović Sima Olga (rođena 1924, iz Bijelog Polja, zatvorena od 1949. do 1951)

Vorotović Mihajla Desanka (rođena 1929, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1949)

Vrbica Mila Dragica (rođena 1920, sa Cetinja, zatvorena od 1949. do 1952)

Vučinić Andrije Anđelija (rođena 1915, iz Podgorice, zatvorena od 1951. do 1953)

Vučković Blagote Desanka (rođena 1927, sa Cetinja, zatvorena od 1950. do 1953)

Vujadinović Jovana Vidosava (rođena 1904, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1951)

Vujović Gligora Zora (rođena 1923, sa Cetinja, zatvorena od 1948. do 1949)

Vujović Krsta Jelena (rođena 1921, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1959)

Vukašinović Mijata Bosa (rođena 1912, iz Podgorice, zatvorena od 1950. do 1951)

Vukčević Nikole Zora (rođena 1921, iz Tivta, zatvorena od 1949. do 1950)

Vukićević Radomira Milijana (rođena 1927, iz Berana, zatvorena od 1950. do 1952)

Vuksanović Aksa Novka (rođena 1911, iz Berana, zatvorena od 1950. do 1953)

Vujović Jovana Dušica (iz Danilovgrada)

Vuletić Jovana Dušica (rođena 1928, iz Podgorice, zatvorena od 1949. do 1951)

Vušović Vidaka Draginja (rođena 1916, iz Nikšića, zatvorena od 1949. do 1952)

Zagović Đoka Radojka (rođena 1909, iz Berana, zatvorena od 1949. do 1950)

Zečević Gavra Angelina (rođena 1907, iz Pljevalja, zatvorena od 1950. do 1952)

Zečević Save Danica (rođena 1928, iz Kolašina, zatvorena od 1949. do 1949)

Zečević Otaša Julka (rođena 1930, iz Kolašina, zatvorena od 1950. do 1952)

Žarić Milana Olga (rođena 1921, iz Nikšića, zatvorena od 1951. do 1953)

Živković Živana Vidosava (rođena 1927, iz Nikšića, zatvorena od 1951. do 1954)

Žurić Đorđa Bojana (rođena 1908, iz Mojkovca, zatvorena od 1949. do 1951).

 

Svjedočenja

 

Draginja Vušović I :[1]

 

Jedno veče sve nas pokupiše (dešava se u cetinjskom zatvoru Bogdanov kraj). Dovedoše i grupu žena koja je bila u donjem zatvoru – Stana Đukanović, Mica Bastać, Bosa Kruška, Zora Lješković, Ljeposava Kujović itd. Bila je to, kako sam kasnije ukopčala, prva grupa prvouhapšenih žena u Crnoj Gori. Čini mi se da je bilo ukupno oko 25. Strpaše nas sve u neku prugu – autobus i krenusmo. Ova Ljeposava imala je još na kostimu Spomenicu. Jedan oficir hoće da joj je skine. Ona živa ne daje... Pred zoru sigosmo u Fort Kobilu, kod Herceg Novog. Tu nas ubaciše u neke betonske bunkere, bivša austrijska skladišta. Vlaga bez svijetla. Samo po jedno ćebe odozgo i odozdo. Pomalo nas izvedu na vazduh, ali rijetko. Dešavalo se da poslije ovoga mraka i vlage mnoge ne mogu da izdrže na svijetlu, padaju u nesvijest. Za nas 25 donosile smo vodu uz stražu, samo po jedan sić vode. Nijesmo se ni prale ni mrčile. Voda se donosila sa jedne prirodne bistrine, prljava, sva žuta. Čuli smo jednom prilikom da je tu nađena mrtva mačka i odlučili smo se na štrajk. Šest dana nijesmo uzimale vodu. Jednog dana nas sve izvedoše, povezaše nekakvom žicom, umočenom u katran, po pet zajedno i kamionom za Kotor. Dočekao nas je neki Božo Janković. Stalno nosaše jedan veliki svežanj ključeva od ćelija i drugih zatvorskih ćelija. Svaku redom nas je udario bar po jednom onim svežnjem po leđima. Smjestiše nas po 8 u ćelijama veličine 3m sa 3. Tu se vrlo brzo razboljeh, pa tek kada sam pala u komu, prebaciše me u jednu prostoriju sa patosom. Izuzev onoga Boža Jankovića koji, kada se nađe u blizini udarao bi svakoga, nas inače posebno niko nije maltretirao, čak ni ispitivao. No dovoljno je bilo samo noć biti tamo, pa da poludiš slušajući ono odzvanjanje tupih udaraca i jauke. I vjerujte, sve smo pomalo bile skrenule. Ponekad bi nas odveli da čistimo ćelije. Bivalo je da čistimo krv kao iz klanice. Muka te uhvati.

 

Draginja Vušović II:[2]

 

Mene Rezolucija nije iznenadila jer smo mi u Sreskom komitetu, doduše na strogo zatvorenoj sjednici, ranije prorađivali sav onaj materijal – Staljinova, odnosno pisma SKP(6) i drugih članica socijalističkog lagera, kao i odgovore našeg rukovodstva. Ta pisma i uopšte čitav taj spor bili su za nas kao grom iz vedra neba.

Pošto sam čula da je na svakom onom pismu Staljinov i Molotovljev potpis, ja sam dodala da u izmirenje ne vjerujem, s obzirom da sam smatrala da niti će Staljin niti Molotov poreći to što je napisano, kada su već potpisali. Oni su odmah pitali koja je ovo. Ništa više tada nije razgovarano. Kada negde u junu došao jedan radnik tamo iz Opštine gde sam radila i veli – eno nas Rusi napali, kaže, Radio London javio. A to je zapravo javljeno za Rezoluciju IB-a. Tada je i donijeta odluka da se rezolucija prorađuje po osnovnim organizacijama na terenu s namjerom da se tamo donose odluke o osudi Rezolucije i da se s tim u vezi pišu protestna pisma. Ja sam dobila zadatak da održim sastanke po osnovnim organizacijama u Goliji, Vraćenovićima i Kočanima. Gdje sam god bila pitala sam hoćemo li napisati protestne telegrame. Svuda su rekli – ti si svoje završila mi ćemo to naknadno poslati a ti ne brini, možeš da ideš. U vrijeme održavanja tih sastanaka ču se da su poginuli Arso Jovanović, nešto kasnije Ilija Bulatović i ostali članovi bjelopoljskog Sreskog komiteta. I mi to komentarišemo između sebe. Pitamo se što se to dešava, kako to ljudi ginu.

... Jednoga dana dođoše neki tamo gdje sam radila, da mi kažu kako me traže iz Pokrajinskog komiteta. A ono došao Savo Brković, da razgovara sa mnom. Kaže – Draginja, ti si bila „na terenu“. Jesam, rekoh. Pa kako si prošla tamo, kako reaguju partijske organizacije. Ja mu ukratko kažem, da one to uglavnom ćutke prihvataju, dodavši da većina smatra da će ipak doći do nekog izmirenja, da će se naći neki kompromis. A napisaše li protestna pisma pita on. Ne, velim. Pa da, čim si ti takva, oni nisu ni mogli napisati, odbrusi mi Savo. A tu bješe zapisničar jedan naš Novo Brković. I on mi pridodade. Reče navodno, kako ja njega izbjegavam i ovo i ono... Već sjutradan poslaše u Udbu po mene, tačno na Božić 7. januara 1949. godine. Najteže i najžalosnije mi je bilo što mojoj majci prođoše „kroz badnjake“. Ona je to posebno žalila, a stavljala ih je prije svega za dušu četvorice poginulih sinova.

Privedoše me prvo pred nikšićku Udbu. Tu smo malo sačekali dok prikupiše ostale: Danku Pavić, Gligorija Mirjačića, Bećka Stojanovića, Joka Jokovića, Goluba Tadića, Blaža Banjevića i druge. U međuvremenu se okupi i popriličan broj naroda, koji se čudio nad tim što se zbiva. Odatle u Kotor.

Teško mi se i prisjećati tamnovanja u kotorskom zatvoru, a provela sam u njemu gotovo dvije godine bez ikakvog suđenja. I to veći dio vremena u betonskim ćelijama, samo sa jednim ćebetom koje sam uspjela nekako da ponesem od kuće. A pod kompletnom i fizičkom i psihičkom torturom. Bog i batina bješe neki Božo Janković. Bio je zlo u dom, hijena u ljudskom obliku, sve samo ne čovjek.

Tvrdim da nema kažnjenika koji ga po zlu nije dobro upamtio. Najteže je bilo noću kada biju ljude. Odliježe sva ona strana i samo čuješ kako po neko viče – Ubij, nikada ti ne pucala, ubij odjedanput. A onda bi doveli nas da gledamo – krv i toljage, one batinašice očigledno sve s namjeron da nas isprepadaju.

Onda nametnuše i taj obračun među zatvorenicima. Slušali smo poslije kako se ljudi po ćelijama sami međusobno krve. Pokušali su to da zametnu i među nama. Zvali su uglavnom one građanke da ih nagovore. Bješe sa nama jedna bivša milicionerka, pa jedna mještanka odatle, pa dvije sestre Žugićke. Ali one nijesu htjele da poslušaju. Pričale su nam one o svemu šta su ih oni nagovarali. I mene su pokušali da nagovore da navodno politički radim sa zatvorenicima. Tačnije da radim za njih. Ja naravno odbijem. Ali uz debelo sledovanje batina.

A bješe tu i neki milicioner, Šarac, glup da ništa gluplje ne može biti. Hoćaše sjesti naspram onih naših ćelija i pjeva: „Oj đevojko pitaj roditelje, bil uzela Crnogorca“. Ne može nikako da sroči: „Oj đevojko pitaj oca, bil uzela Crnogorca“. Pa ga uči ovaj Božo, ali on nikako da ukapira, čim ovaj ode on isto. Hoću da kažem koliko su bili primitivni. A što primitivniji, to „bolji“, tačnije veći zlotvor. A kakvi su bili to se ispričati ne može. Jednom prilikom začepiše se WC, pa sve poče da se izliva. Tu nedaleko od nas. I ovaj Božo me natjera da to golim rukama otčepljavam.

Jedno vrijeme smo posle proveli u Fortkobili kod Herceg Novog. I tamo je užasno bilo. Smjestili su nas u neke betonske bunkere pod zemljom ko sardine. A nema vazduha, jedva dišeš. I sledovanje vazduha je tu bilo strogo isprogramirano, tek toliko da ostaneš u životu. Izveli bi nas, naime, ponekad na vazduh, ali su strogo vodili računa koliko minuta. Kad izađeš iz onog podruma bez svijetla, ne možeš da gledaš, no u početku sve žmuriš da ne oslijepiš. I dok smo se mi ovamo tako mučili, na drugoj strani gotovo svaku noć pirovanje, oni isljednici pjevaju i šenluče. Dobro sam upamtila neku Krstu Vrbicu i Draga Čipkovića.

A prilikom transportovanja iz Kotora ovamo u Kobilu pobježe Jole Marković i Bećko Stojanović. Ovaj Stojanović prilikom skoka valjda polomio nogu i njega ubiše. A Jola Markovića ne uhvatiše. Pobježe im.

Iz Kobile su nas ponovo vratili u Kotor. Nas nekoliko „probranih“ su najduže zadržali, dok su većinu ranije otpremili negdje dalje, kasnije sam saznala da je to Goli Otok i razni zatvori. Jednoga dana i nas potrpaše u neke furgone i odvedoše, bog te pita kud. Tokom tog puta više smo ležale dolje po onom patosu nego što smo stajale jer jednostavno nijesmo mogle izdržati. Bile smo došle ni na što, na po 30 kilograma kostiju. Na tom putu negdje ubaciše još jednu grupu žena. Bjehu onako pristojno i odjevene i uhranjene. Ja u prvi mah pomislih – otkuda sa nama turisti? A ono, to bjehu Bosanke. Sa njima se očigledno mnogo bolje postupalo. Gdje smo se zaustavili ne znam, te bješe tačno uz more. Tu nas ubaciše u utrobu nekog broda i povedoše dalje.

 

Zorka Lješković:[3]

 

... Radila sam tada u miliciji. Kroz rat sam prošla. U italijanskom zatvoru bila. Muža izgubila i radila u miliciji. Sjećam se, naši su negdje kod Nikšića jurili „škrapare“ i htjela sam i ja da idem a ni znala nijesam da je sve to sa Informbiroom već počelo. Ja se politikom nijesam bavila. Niti sam znala da je naš načelnik Bećko Stojanović već suspendovan. Nijesam to znala ali mi u Nikšiću rekoše da je Bećko bio u svatovima i da se tamo povrijedio i kažem ja dvojici drugova: „Ajde da Bećka u bolnicu posjetimo!“ Divan je to čovjek bio. I ništa. jedan od ove dvojice mi reče: „Bolje da ne ideš Zorka, ne bih ti ja to preporučio“. I to je bilo sve. Nijesam ga ni posjetila. Ih, bar da jesam. Vratim se ja u Cetinje. Ispričam ja to kolegama, družili smo se mi mnogo tada, i kroz neki dan zove me Mošo Raičević, tadašnji sekretar pri ministarstvu unutrašnjih poslova.

A znaš, tada je čak bio prijedlog da me odlikuju. Zamisli i ja reko: „Mora da me zbog toga zovu“, i odem. Uđem, a Moša razgovara sa nekim telefonom i kaže: „Zorka, moraš kod ministra“. A tada je ministar bio Savo Joksimović. I ja kažem „Dobro“ i odem.

Stojim ja pred čovjekom, a on veli: „Zorka, ti si pošla linijom IB-a“. Ja? Znaš moram ti reći da smo mi tada, kada je sve to počelo bili drugačiji, znaš, sve je tek počelo i nijesmo se toliko ni plašili. I ja, budala, kažem njemu: „Vi ste me do juče vaspitavali da volim Sovjetski Savez, a sad preko noći hoćete da ga mrzim. E, pa ne može to tako.“ I znaš šta je on uradio. Zvao je oficira Udbe, neki poručnik je bio.

Bijelom limuzinom, ne sjećam se koja su kola bila, mi smo tada sve zvali „limuzina“, odvezoše me u Bogdanov kraj. Tada je upravnik bio Mirko Gardašević. Moj divan drug, kasnije po IB-u u istom zatvoru likvidiran, sretne on mene i veli: „Zorka, bi što bi“. „Pa bi“, kažem ja i uđem u ćeliju. Unutra dvije žene, jedna što je nekog ubila i jedna, kako je lijepa bila „neprijatelj“ tako smo zvale sve one, znaš što su bile za vrijeme rata.

Poslije je još žena došlo... Bosa Kruška, sestra narodnog heroja Gojka Kruške, Vida Tomić, Ljeposava Kujović (ta je petoro u ratu izgubila i u zatvor došla sa Spomenicom). Nijesu mogli da joj oduzmu tu „Spomenicu“ koju smo poslije dugo krile, nijesmo im dale....

Što smo mi sve tamo radile. E, inat je to bio, čudo jedno. Niko od nas politikom se nije bavio, ali smo u zatvoru pjevali, cijelo Cetinje je slušalo „Kreni kolo da krenemo, da Staljina pomenemo“ i parole smo uzvikivali, i znaš šta smo radili, štrajkovali glađu. Bogami, ne sjećam se zašto. U svakom slučaju desetak dana smo štrajkovali.

Poslije tri mjeseca prvi put sam pozvana na saslušanje. Prvi i jedini put.

Napuni se onda Bogdanov kraj. Ih, šta je svijeta tu bilo. I mene, nas, koji smo prvi stigli, prebace u Donje Polje, baš tamo u zatvor u kojem sam ja kao sekretar ranije radila.

A onda (toga ne volim da se sjećam) prebacili su nas u Kotor. E, kako mi je tu Bose Kruška... Po cijelu noć je lelekala, crni Gojko joj se priviđao. A ja sve oko nje. Ne volim stvarno. Ne volim da se toga sjećam.

Bio je neki crni Božo Janković. E, da ga vidim da gori ne bi mi žao bilo. Nas žene, Bosu, Vidu, Danku Pavić, Draginju Mišović, nije nas tukao ali je znao da nas pokupi i odvede dolje gdje je zatvoren bio Petar Bošković i žena mu bila kod nas, a Petar jadan dolje poludio i viče, jauče i zveca onim lancima. I mi smo morali da stojimo ispred ćelije i da ga slušamo po cio dan.

I sjećam se, a ne volim da se sjećam, soba do sobe smo bili, kada su tukli Bećka Stojanovića i riječi se njegove sjećam, kao da ih sada izgovara. Znaš to je ono zašto nijesam željela uopšte da se podsjećam na te stvari. Vikao je Bećko: „Ljudi, što me muški ne ubijete, nego me mučite“, pa se valjda onesvijestio, pa se čuje kanta vode, pa se on osvesti i tada ... ne mogu ...

I pokojnog Petra Kovinovića (stari čovjek je to bio i bio nam komandant sektora u Banjanima) i kada on viče, a bio je upravnik Ljubo Pavićević, i njemu viče stari Petar: „Šta me za brke skubete, stid ve bilo“ – a 1941. i 1942. nam je komandant bio.

Muške krvave košulje su nas ćerale u kamen da se peremo. Ne mogu da se podsjećam.

 

Dragica Đurović, rođ. Zogović:[4]

 

Kada je jedne noći, pošto je toga dana radio kod rođaka, došao moj otac Rajko i našao u dnevnoj sobi naše kuće svu porodicu pretučenu, a cio patos obliven krvlju pitao je ko je sve to uradio? Posebno je nemilosrdno mučena majka Rosa. Svaku noć su dolazili, odvodili je u zatvor, prebijali je i pred zoru vraćali kući iako je bila neposredno pred porođajem. Poseban specijalitet mučenja moje majke bilo je kupanje u hladnoj vodi Lima. Samo jedne noći su je devet puta utapali i vadili. Najzad su je pletenicama vezali za vrbu i tukli tražeći jedno te isto, da izda Rajka. Poslije te noći guste pletenice su opale i ona je potpuno oćelavila.

 

Cvijeta Turković:[5]

 

Kada smo došli na Ramski Rit odveli su nas na kanal da tamo radimo, a tamo ni klozeta, ništa. Ja kažem milicionerki: „Išla bih u kukuruz“, a ona meni: „More, ajde kakav kukuruz“.

„Neću valjda bitango, ovdje pred svima“, odvratim joj. Kad ona mene prijavila Mariji.

Dođe ona sjutra uveče u baraku i viče: „Cveta Turković!“

Izbaci me iz barake i zatvori u poljski klozet, 36 sati bez ičega. Dan. Noć. Sunce. Fekalije. Nepodnošljiva smrad. Idruga noć tako. Tek ujutro me izvedu, i opet na rad.

Ja sam sa sela, ali nisam znala sa lopatom da radim. Uzela sam zato otkopane busike da ih nosim. Kad Marija me ugleda i vikne: „Što to radiš bando“.

Nosim. Uzimaj lopatu. Ne znam – velim.

Ona me uhvati za one bretele od radničkog kombinezona i baci me u kanal.

„Sada kopaj rukama“.

U stvari, to je bila neviđena tiranija: dobijali smo parče hleba, malo veće od šibice, tvrdo, da konja njime ubijete. Na radilište smo išle kada sunce ugreje, a vraćale se u mrak. Ni hleba ni vode na radilištu. Da nije došao Veselin Popović da nas spase te Marijine tiranije, ni 10% žena ne bi izvuklo glavu iz Ramskog Rita.

......

Do Igala su nas vozili kamionom, a tamo u furgon. Stižemo u Sarajevo: tamo provodimo jedan dan i jednu noć a odande sa Bosankama – zatvorenicama za Beograd. Vagonima stižemo na Topčidersku stanicu.

U svakom ćošku vagona bio je po jedan viši oficir Udbe obučen u milicionersku uniformu. Neko je iz vagona u Topčideru izbacio neku cedulju. Na stanici opšta gužva. Odjednom čujem zovu mene. Otvaraju se vrata i neko viče: „Cveta Turković“.

„Je li Cveto, što si bacila cedulju Vode nas na gubilište“ – pitaju.

„Otkud nama olovke i cedulje“, kažem. „Uostalom, evo vam vaša četiri oficira u vagonu, ko pored njih živih da baci poruke.“

„Au, au, a ti misliš da sve znaš“, kaže taj udbovac.

„Ne znam sve ali se vi kamuflirate. Baš ste gestapovci.“

On se naljuti i poviče meni da sam ja gestapovac. A bio je to Franjo Turčinović, student koji je zajedno sa mnom bio na Pravnom prije rata. I zaista, kada smo poslije prolazili Bulevarom Revolucije, pored stana moje sestre, gdje je i on dolazio, on kaže: „Cvijeto, eno ti svijetle prozori“.

Autobusi su bili zamračeni. U stvari sve je to, kao kada na filmu gledaš, kako Njemci sprovode zarobljenike na streljanje. Tako je i bilo kada stigosmo u Ramski Rit: pešice pod kordonom milicije, ulaziš pravo u žicu: vidiš barake. Teraju da sve sa sebe baciš, svu hranu. Meni je još na Cetinju sestra umesila neke gurabije, slatke turske kolače, mogu da traju godinu dana. Sve smo to morali van žice da bacimo.

Ujutru pred barakom čekaju nas lopate, krampovi, milicioneri – pravac na kanal. Sunce peče bez prekida, a mi samo u gaćama i radničkim kombinezonima. Uveče me odmah Marija uhvati i baci u onaj poljski klozet, 36 sati. Pa posle opet na radilište – za bretele pa u kanal. Opet, ta Marija.

Inficiram i ruke. Javi mi se potkožni čir. Oteče ruka i pola grudi od tog čira. Bolovi nesnosni.

Ali Marija hoće da me tera na posao. Nema poštede i mi jadne idemo tako, svaki dan na kanal. U kanalu je rastao kukuruz i nekakav samonikli paradajz.

Kada je za ručak bio pasulj, svaka žena je dobila po četiri do pet zrna, ništa više. Ja nikada nisam dobila više od pet zrna, a ne bih mogla reći da sam u Ramskom Ritu bila diskriminisana u ishrani u odnosu na druge logorašice.

Sve se to promenilo, kada je stigao Veselin Popović. Dali su nam i slamarice i ćebad i bolju hranu. Jednom rečju sve je krenulo na bolje.

Marija je na gradilištu stalno siktala, htjela je sve da nas podavi, a Veselin to nije dozvoljavao. Jednom kada je pala kiša nije dao čak ni da idemo da radimo. Tako se u Ramskom Ritu situacija poboljšala. Ne sto odsto nego hiljadu odsto. U odnosu na logor pored Dunava, Zabela je bila sanatorijum. Divna zgrada, česme, klozeti sa stopom, lepe sobe. Veselin je dao da nam se izrade stoličice i gde god smo išle mi smo ih nosile, u trpezariju, na probe u sobe. Kada smo stigle u Zabelu ubrzo je bio Dan Republike i prva grupa kažnjenika je puštena na slobodu. Među njima i Vaska Uzelac. Otišla je odmah kod mojih sestara u Bulevar Revolucije i rekla im gdje sam. U zatvoru je bilo desetak stalno bojkotovanih žena, među njima sam bila i ja. Bile su to žene koje nisu htjele ni po koju cijenu da potpišu neku njihovu rezoluciju pokajanja. Sjećam se u toj grupi Branke Perazić, Kine Vučković, Lepe Kujović, Dušanke Novakov, Sofije Novakov, Milice Ostroški i Kriste Šuler. Ove dvije su bile Slovenke. Bila je izvesna Olga Đorđević, koja je došla iz Sovjetskog Saveza. Kao bojkotovane smještene smo da spavamo u predvorje klozeta u prostoriju otprilike 2 sa 3 – 4 m. Dolje je bio betonski pod, pa su nam stavili drvene rešetke da se ipak ublaži ona hladnoća. Kosa Jovović koja je radila u kuhinji, ubacivala nam je cigarete koje nam je Veselin slao.

Veselin nas je jednog dana iz tog ćumeza prebacio u jednu divnu sobu, i dao nam ćebad, slamarice, redovno nas pozivao na doručak, ručak i večeru. Uvjek nas je zvao na kraju, kada je hrana na dnu kazana, najbolja, najgušća. Ne mogu da kažem da je to radio zato što je bio informbirovac, već je bio pravi komunista, pravi čovek. Hteo je da nam zadrži ljudsko dostojanstvo, a Marija Zelić je gledala da nas uništi, unizi, ubije i psihički i fizički.

I ovaj događaj govori o tome. Bio je to 25. decembar, pred Novu godinu. Na katolički Božić. Veselin je došao iz Beograda. Dođe potom do septičke jame, gdje smo mi bojkotovane radile i kaže nam: „Hoće da vas biju da znate“. Mi napunismo džepove kamenjem i tako pođemo poslije posla na ručak.

Sjedimo u našem uglu bojkotovanih i jedemo. Na ranije ugovoreni signal, da neka od žena nešto vikne, a sve u Marijinoj režiji, poče tuča. Na mene baci porciju punu geršle i repe jedna Hrvatica, ne sjećam joj se imena, samo znam da je radila u sindikatu Hrvatske, baš kao i ja u sindikatu Crne Gore, pa smo se tako po toj liniji i združile još u Ramskom ritu. Udari me porcija u glavu. Geršla i ona repa mi obliše lice.

Ja izvadim ono kamenje iz džepa i gađam je. U toj tuči učestvovalo je desetak žena, ne više. Kada sam se sagla da pokupim razbacane stolice, vidim krv preda mnom. Gledam okolo niko nije krvav. Da počistim lice od one geršle, kad ono vidim moja krv. „Moju krv prosuste“, povičem, ali u tom uđe Veselin.

Šta to radiš „bando“. Prestanite – poviče.

Za njim uđe i Marija i kaže: „U ambulantu bando“.

Tako su radile i ustaše, kažem joj ja. Lečili su partizane da bi se potom na njima iživljavali.

Ona izvadi pištolj na mene.

„Tako i treba“ – opet ja kažem – „ja bih tebe ubila.“

Onda se jedno vrijeme sve nekako utišalo. Veselin je uspostavio neki red. Čak se i Marija primirila.

Kada je Vaska Uzelac bila puštena za 29. novembar i kada je mojima u Beogradu javila gdje sam, moja sestra je spakovala ruksak na leđa, natovarila mesa, kolača, hleba i pošla u Zabelu da mi to donese. Mi bojkotovane radile smo tada u septičkoj jami i ja se povredim i odem u ambulantu da mi Mileva previje prst. Kada sam se vratila drugarice mi pričaju šta je Marija uradila nekoj nepoznatoj ženi na kapiji: krupna sa ruksakom na leđima, molila je da je puste unutra. Marija joj nije dala da uđe i žena poviče: „A ti si to znači, Marija dželat“.

Ona onda naredi da uhvate tu ženu, prebiju je kundacima i odvedu unutra u Zabelu, među kriminalke. Bila je to moja sestra Zorka. Ostala je među tim kriminalkama dva dana. One su je malo ugrejale i odnegovale onako umornu, promrzlu i prebijenu. Posle se vratila za Beograd.

Tako je bilo i onog kobnog marta: dolazi 2. mart. Nema Veselina. 3. mart. Nema ga. A zima, sneg i mećava – strašno vreme. Te zime je bilo 24 ispod nule. 4. marta se otvaraju vrata naše sobe i ulazi Marija, sa njom Rankovićev pomoćnik, mislim da se prezivao Popović, zatim izvestan major Ćuk i jedan zatvorski kapetan, koji je bio dok je Veselin bio upravnik. „Ustaj bando“ – naredi Marija. Mi ustanemo i uza zid, sa rukama na leđima. Rankovićev pomoćnik ide od jedne do druge žene i pita gdje smo bile za vrijeme okupacije. Ona Slovenka odgovori: „U Kraljevu“. Onda pita Lepu Kujović: „A ti?“

„Šta si radila?“

„Ona je nosilac Spomenice, učesnik bitke na Neretvi i Sutjesci“ – kaže na to Marija.

Pomoćnik ministra je na te Marijine reči tako udario Lepu Kuković, da se ona okrenula za 180 stepeni. Noge su joj došle gdje je bila glava i obrnuto. Onda je počeo da je tuče nogama.

Mene onda pita: „A ti, gdje si bila za vrijeme okupacije?“

„U Andrijevačkom srezu“.

„To je Cvijeta Turković, koju je čuvala četa partizana“ – dodaje Marija.

„Zašto da me čuvaju“ – odvratim ja.

„Da te ne ubiju“ – objašnjava Marija.

Kažem da za to ne znam. Marija još reče da sam diplomirani pravnik.

I pomoćnik ministra izađe iz sobe, zajedno sa svitom.

Poslije pola sata ili sat kasnije dolazi milicionerka i kaže: „Lepa Kujović i Cveta Turković – u upravu“.

Povedu nas na donji sprat – Lepu u jednu, mene u drugu sobu i narede da stojimo u stavu mirno, dok nas ne pozovu. Kod mene je bila neka dobra milicionerka, i kaže: „Sjedi Cveto“, i ja sjednem.

Odvedoše prvo Lepu kod Marije. Posle 15 minuta ova milicionerka mi kaže: „Eno Lepu prebili, Marija i onaj pomoćnik. Vode je krvavu, prebijenu. Odvedoše je u svinjac.“

Prođe nekoliko minuta i dođoše po mene.

Kada sam ušla kod tog Popovića, Rankovićevog pomoćnika, on me pita. Dobro, koleginice Turković, vi ste pravnik, ja sam pravnik. Da li ste još za IB. Jesam – kažem.

Znate li vi da je Rusija skoncentrisala svoje trupe na granicama Jugoslavije i da hoće da je napadnu.

Ne verujem da jedna socijalistička zemlja hoće da napadne drugu.

A dobro, ali verujte meni da Savom plove informbirovski leševi.

Ne mogu da verujem. Verujem ono što vidim.

Major Ćuk je prišao i ošamario me, tako da mi je glava odletela 10 m. Nisam više ni riječi izgovorila – kako da diskutujem kada me biju.

Nećete ili ne znate da diskutujete, povikao je Popović. Vodite je.

Major me je šutirao tako da sam poletjela i spotakla se.

Bežim, što dalje od njega. On me je u jednom momentu dohvatio i gurnuo za rame niz neke stepenice. U dvorištu me je šutnuo još tri-četiri puta nogom od pozadi. Zatvorio me je u svinjac. Tamo, čujem neko ječi.

Ko je to tamo – pitam. Lepa.

Šta ćeš tu.

Prebili su me i ubili – kaže ona.

Mene nisu. Samo jedan šamar. Bio je to moj prvi šamar od Udbe.

Lepa i ja ostanemo u svinjcu to veče i sjutradan. Pa tek uveče drugog dana odvedu nas pod stepenište zgrade. Pre toga su polili beton vodom i ona se smrzla. Da bi nas što bolje kaznili oni nam skidoše opanke i uzeše nam dolamice. Samo suknje i bluze na nama, a na nogama čarape i tako nas baciše na taj led.

Srećom u tom stepeništu je bilo pet-šest crepova suvih i mi ih uzmemo i prostremo na pod, pa na njih čučnemo. Tako osvanemo tu noć i provedemo cio sledeći dan.

Jednom je došla nova grupa na Goli otok. Žene prošle kroz špalir. Prebijene, ubijene, ne mogu ni da jedu posle špalira. Na ulazu u klozet bile su poređane nekakve cevi i naka od tih novih nesretnih žena, stavila u jednu cev sveže parče hleba. Kada sam prolazila tuda ja ga ugledam, uzmem i pojedem. Ljudmila Bizjak me je prijavila centru i to je bio razlog da prođem kroz još jedan špalir. Posle sam razmišljala, možda to parče hleba nije ni ostavila neka od onih jadnih žena, već baš ta Ljudmila Bizjak, da mi podmetne i podvali.

Glad je neverovatna stvar.

Novka Tmušić, žena Vuka Tmušića, ministra, i ja, nosile smo pomije iz Uprave i bacali ih u more na mjestu gdje se ulivala kanalizacija. A u te pomije Uprava je bacala čitave bečke šnicle i vekne hleba. I, naravno, Novka i ja to uzmemo i pojedemo. U stvari, ja u tome nisam bila vješta, nisam umela da izvučem komad mesa i hleba, a da straža ne primeti, ali su Novka i Caka Popović to naučile, još ranije u logoru u Nemačkoj.

Neko je zbog toga Novku ofirao, i za to su batinašice uzele i stavile joj kiblu nad glavom i tukle je. Ona je morala da viče: „Jedem govna“, „Jedem iz govana“.

Novku vode kroz špalir. Ja se zgrčila. Kad mene zovu u Upravu, a tamo onaj islednik iz Andrijevice. Daje mi pismo od sestre. Dok ga čitam on veli: „Vidiš li kako ti pametno piše“.

A sestra mi piše: „Taj i taj, pa taj i taj posle tebe uhapšen i pušten. Rekli su o tebi. Reci i ti o svakom što znaš, pa makar da smo ja i majka u pitanju.“

„Vidiš li što Novka učini od sebe. Jela iz govana...“, kaže taj iz Andrijevice meni.

„Nije iz govana nego iz pomija. A jela sam i ja.“

Ćuti – poviče on i okrene se. Ja tu stvarno ućutim.

 

Dragica Srzentić:[6]

Kada sam došla u Stolac 1952. godine, bio je jul mjesec. Prvo smo nosile kamen na tragačima sa jednog kraja na drugi. Gonile su nas aktivistkinje, revidirke, robijašice koje su „revidirale“ stav i odrekle se svih simpatija prema Sovjetskom Savezu. Po cio dan nosimo taj kamen, čija težina je na mom dijelu tragača – da se banda više izmori, da se iz nje iscijedi svaka kap znoja. Vrućina velika, znojim se, u znoju se kupam, a vode ne daju da pijemo. Usta i grlo se suše, ispucao je jezik i usne kao cerova kora. Kao da utrobice, želudac i crijeva pržimo na vatri, a aktivistkinje nas samo požuruju u tuku kada zaspimo.

Sada ne znam koliko je dugo trajao taj rad sa kamenom. Najprije smo 10 – 15 dana nosile taj kamen, a zatim ga tucale – kamen o kamen. Zamislite te žene, koje su većinom bile mlade, neke i nježne, koje nijesu radile teže poslove, da nose i tuku kamen. Ruke su im pretučene, ranjave, rane otvorene iz kojih cure može se reći zadnje kapi krvi. Po uprljanim ranama padaju muve. Moje su ruke bile tako ranjave od tragača, da ja na šakama skoro nijesam imala kože. To je bila sve otvorena rana. Nakon završetka 'radnog dana' svako veče, do kasno u noć, bile su egzekucije. Prije spavanja prolazimo kroz špalir. Tuku nas, šamaraju... Što sve ne rade od nas.

Spavale smo na podu. Ja sam od prostirke i pokrivača imala samo jedno ćebe. Budile su nas, svakog sata. Pored ležišta, pored naših glava nalazio se jedan kamen težak možda 10 – 15 kilograma. I svaki put kada nas probude ja sam morala dizati i spuštati taj kamen. To su radile i ostale robijašice, koje još nijesu bile 'raščistile' sa istragom, koje nijesu 'sve kazale'. Samo što se spustim na pod da zaspim, opet me gurne nogom dežurna da se dižem i da dižem i spuštam kamen. To je zaista bila stravična fiskultura tokom noći svakog sata.

Poslije perioda nošenja i tucanja kamena, išle smo da kopamo terene za vinograd. Milka Žicina nije išla da kopa vinograde. Ostajala je u paviljonu. Ja sam svakodnevno sa krampom ili lopatom kopala kanale ili rupe za sađenje loza. Prije polaska na taj rad morala sam da čistim klozete, paviljon, dvorište. Za mene se uvijek nalazio neki dodatni posao.

Nas dvije, ja i Milka, bile smo svako jutro dežurne radnice od četiri do pet sati obično. U šest sati je počinjao rad u vinogradu, do kojeg sam išla oko sat ubrzanog hoda. To je bio kamenjar. U pet sati smo kretale na rad. Mene su tjerale da krampam na najtvrđem kamenjaru. U 10 sati su bile pauze, ali ne i za mene jer sam ja bojkotovana. A kad dođem u paviljom prvo moram da čistim radionice, a poslije toga idem da ručam – daju mi neki čorbuljak, što ostane. Iza ručka opet radim u krugu robijašnice, testerišem drva, ribam podove, skupljam smeće. Nađe se neki fizički posao do pred večeru – 'da banda ne počine'.

Poslije večere su časovi prevaspitavanja, pa tuče, maltretiranja, šamaranja...

Ubrzo pošto je Tito izjavio na Šestom kongresu KPJ da je Vojo zavrbovan od NKVD-a iz Bileće je došao u Stolac jedan službenik uprave bilećkog logora, ne znam ko je bio, kako se zvao, ali me je obavijestio, da je Vojo teško bolestan, da mu se suše noge. Oni bi ga liječili, ako bih ja ispričala sve što sam radila, sa kim sam sarađivala, kakve smo navodno podatke davali Rusima. Ja sam odgovorila da nemam što novo da kažem , sem ono što sam kazala na suđenju. Ništa drugo ne mogu ni pomoći. On je na to oštro reagovao i rekao mi da oni nijesu obavezni da ga liječe, pa neka mu se suše noge. 'Od vas sve zavisi hoćemo li ga ili ne liječiti'.

... Pred spavanje je saopšteno u paviljonu da je Dragica Srzentić rekla da Tito laže da je njen Vojo radio za Ruse, te se kažnjava da stoji pet noći. Tako sam surovo bila kažnjena zbog nekoliko riječi, zato što sam tvrdila da Vojo nije špijun. To stajanje cijele noći je strašno. Nakon napornoga radnog dana i slabe ishrane moram da stojim kao kip sve do jutra. Pored mene dežuraju aktivistkinje, koje se često smjenjuju da bi me bolje kontrolisale. One paze da se ne oslanjam na zid, da ne sjednem, da se ne povijem, da ne spavam u stojećem stavu. Moram biti prava kao svijeća.

Stajanje se i može nekako izdržati prvu i drugu noć i pored iscrpljenosti od fizičkog rada i gladi i svakog maltretiranja, ali već treću noć, nastaje pravi pakao. Oči mi se sklapaju, davi me umor i san, padam kao klada, sve pad za padom, udarim glavom o zid ili pod i aktivistkinje odmah reaguju – udaraju me da ustanem, šamaraju, štipaju po tijelu, da se rasanim. Nekako sam izdržala tih pet noći stajanja, bolje da kažem i to sam preživjela.

I dalje su me na sve moguće načine i fizički i psihički maltretirali. Recimo, ma na kakvom poslu bila, moram da vičem NKVD, SSSR, špijun... Moram sve što mi narede da vičem, vičem kao da sam poludjela ili dobijam batine sve dok ne zaurlam NKVD, NKVD, Staljin, Staljin... To maltretiranje, te moje muke su otprilike trajale dvije godine bez prekida.

Jednom je došao u KP dom Drago Mijović. Ne znam na kojoj je dužnosti u policiji tada bio. Pitao me 'kako sam, jesam li dobro'.

 - Ja sam, znate, kako kažem na repu na dnu. Jedan veliki red ljudi, pa onda jedna duga praznina, ja sam na dnu u nekoj provaliji, na kraju te praznine. Tako ne živi ni pas, bar ga neko pomiluje i nešto mu kaže. Ja ni to. Živim nekim pasjim životom.

- Jesi li ti zdrava – kaže on.

Odgovorila sam da sam, valjda, zdrava. On je rekao upravniku da me doktor pregleda. Ali to su sve marifetluci. Doktor me je pregledao i 'konstatovao' da sam težak srčani bolesnik i da mi ne treba davati težak fizički rad. Onda su me prebacili u radionicu, pa su me mučili drugim mukama, još su me više psihički mučili. Još žešće su me tjerali da vičem NKVD, SSSR, Staljin i šta ja znam. Farbali me nekim bojama. Pitaju me:

 - Jel'te, ti ne lažeš?

- Ne – odgovorim – ne lažem.

Tjerali su me da pričam, da priznam koješta – da smo ja i Vojo ruski špijuni.

Tjeraju me, kao bandu, da raščistim istragu. Ti nemaš stida, kažu, pa me cijelu farbaju crvenom bojom. Ličim na strašilo, još gore nagrđena.

To je tako trajalo sve do neko doba 1954. godine, dok je opet došao Mijović i pita me:

- Kada misliš ti Srzentićka da se popraviš?

- Ja ne znam kako da se popravim, šta imam da popravim. Vi tražite od mene nešto što ja nikada neću ni reći ni napraviti. Ja ne spadam u kategoriju žena i ljudi koji potpisuju te vaše zapisnike. Ja sam vam jednom rekla šta sam imala. A vi tražite od mene da priznam ono što nije bilo, što ne postoji. Ja to nikada neću reći. Tražite da budem špijun i da sam bila špijun, a ja to nijesam.

- Ali nemoj reći – kaže Mijović – da nije bilo opravdane sumnje, da ste vas dvoje špijuni, jer ste bili vezani sa raznim ljudima. Sarađivali ste i sa ruskim predstavnicima.

- Pa i drugi su sarađivali sa mnogim ljudima pa nisu špijuni. Zar, ako vi sumnjate treba da me više od dvije godine podvrgavate raznim mučenjima.

Poslije toga razgovora sa Mijovićem nastao je preokret. Skinuli su mi bojkot. Nisam više bila pod stalnom pratnjom i raznim pritiscima. Mogla sam sama da idem u WC. Do tada ni to nijesam mogla sama, već me je pratila aktivistkinja. Ni sa kim nijesam smjela da progovorim, a ni sa mnom nije smjela da priča ni jedna osuđenica, robijašica. Premjestili su me u tzv. 'odloženi stav'.

Psihička tortura bila je teža od svega. To se ne može ni ispričati. Bila sam neprekidno pod jednom tenzijom, pod pritiskom, šta će se dalje desiti... Kada se recimo zakaže konferencija u sobi, u paviljonu, nikada se ne zna ko će sada biti na tapetu, na koga će se okomiti. To je neprekidan strah u čovjeku, jer ne zna u kakav će novi žrvanj, koji ga melje da upadne. Za svako naredno veče scenario je bio izmijenjen.

Mi koje smo bile banda svemu lošem smo se nadale. Donesu klupe pa mi pripadnice bande provlačimo se ispod klupa, molimo kao gušeri, a aktivistkinje nas tuku po zadnjicama. Mi imitiramo voz, uzvikujemo imena stanica: Ruma, Slavonski Brod, Vrpolje, Kanjiža.

Jednom su za mene napravili neki krst, pa kao Isus nosim taj krst na Golgotu. Organizuju i 'sahrane'. To je bila fantazija kakva su sve scenarija pravili da čovjeka unižavaju. Istuku me dobro ispod svijetla, u stroju i onda me natjeraju da pjevam.

Bile smo u stalnom strahu, mi 'banda', što će još izmisliti uprava i aktivistkinje, koje su bile ispružena ruka uprave. Svakodnevno su nastojale da nas ponize na najgori način.

Veoma je teško opisati stalnu torturu i naš strah što će još da bude, što će da se desi, koja je nova represija. Maltretirale su nas na razne načine, iz čista mira priđu mi pa me šamaraju, a ja stojim kao kip.

Prosto je neverovatno šta su sve izmišljali samo da nas ponize. Evo kako su, na primjer, izgledale sahrane. Jedna robijašica je htjela, navodno da izvrši samoubistvo, pa je progutala špenadlu. I mi treba da je 'sahranimo'. Druga se objesila, pa i nju treba da 'sahranimo'.

Ankica Opojević, supruga onog Opojevića koji je poginuo kada je u Rumuniji kidnapovan Vlado Dapčević, bila je sa nama. Ona je uvijek govorila da je njen suprug poginuo. Tu Opojevićku obukli su u crninu i proglasili je udovicom, naredili da bude 'udovica'. Na improvizovanoj sahrani Opojevićka je bila udovica. Oblačili su joj crninu jer je bila 'ožalošćena udovica'...

Na tim sahranama improvizacijama, jedna žena nosi 'vijenac', druga neku 'vodicu', treća čita molitvu... To sve radimo mi banda, to ne rade aktivistkinje, one samo naređuju. To su bile čudovišne komedije, da nas unize. A moramo to raditi jer ćemo u protivnom dobiti batine. Tako sam ja dobijala batine kada nijesam htjela da pjevam, pa kada me dobro istuku moram da zapjevam. Sirota Milka Žicina pjevala je često: 'Leti pčelo mala, oko cvijeta šarena'.

Tjeraju nas bandu da plešemo, ali nas prethodno istuku. Jedna Slovenka, radnica tamo gdje je radila, nešto je pričala pa su je odveli u KP dom. Imala je takvu facu i zube kao da se uvijek smije. Pitaju je šta se ti smiješ, šta nam se podsmijevaš? 'Ma ne smijem se, gledam lunu, gledam mjesec'.

Bila je jedna Dalmatinka – Marija Kalođera, profesor po struci, a radila je prije hapšenja u Udbi na Rijeci. Ona, recimo, mene nije htjela da tuče, a bila je aktivistkinja, nije htjela da tuče ni druge žene iz grupacije 'banda'. Aktivistkinje su je optužile pred upravnikom da me ne tuče. Ona je odlučno odgovorila:

- Ne, ja nju neću da tučem jer vjerujem da govori istunu.

Hoću da kažem da nije tačno da su tamo u Stocu sve zatvorenice radile ono što im je naređeno. No, bilo je teško to izdržati, oduprijeti se nasilju. Jer, to je bio izgrađeni sistem, usavršen čak. Ako nećeš da radiš što uprava zahtijeva, odmah si pod bojkotom, a to znači pod teškom represijom koja te samelje kao mašina.

Ne može se cijela masa zatvorenika optužiti za učešće u sistemuu torture. Marija Kalođera, recimo, kada je noću kao aktivistkinja bila dežurna ona samo prođe pored nas što na podu ležimo, kaže diži se i samo što se podigneš ona se vrati i kaže 'legni, legni'. Radi se, kao što je ranije rečeno o ustajanju svakog sata i podizanju kamena koji nam se nalazio pored glava.

 

Bojana Popović:[7]

 

Prema onome što se činilo u logorima za IB-ovce, rat je bila pjesma. Jednostavno sve je rađeno da bi nas ponizili, uništili i naprosto iz pameti istjerali.

.....

Brana Marković je, kaže Bojana, bila pod posebnom torturom. Najviše vremena smo, inače, provodili u kamenolomu. Po dolasku u logor, gotovo po pravilu, neka je išla 'kroz stroj'. Ali smo se i tu snalazile. Koju hoćemo da zaštitimo malo, uzmemo je, pa jedna drugoj glasno dodajemo – evo ti je Perso – udri je, naravno ne bijemo je, onda Persa Brani, Brana Jovanki Kaluđerović, ova Ljubici Kaženegro i tako redom, samo da bi je koliko-toliko zaštitile od onih koje stvarno biju.

Kažnjenice iz bosanskih zatvora su bile ponajteže. Kao da su specijalnim metodom već bile pripremljene za obračun sa drugima. Njihova najčešća meta, pored Brane, bile su i Hrista Kusovac, Adela Bukumitska, španski borac i profesor slavistike, pa Radmila, sudija i Anka Popović iz Beograda. One su često morale tucati kamen o kamen, pa ako ne istuku po kubik idu kroz špalir. Taj kamen je bio sav krvav od njihovih ruku. Među njima je bila i Sofija Radivojević, docent univerziteta. Hoćaše ona meni – blago tebi. A što mi blago? – Pa, kaže, ti znaš sve da radiš.

A ja sa sela i zaista sve znam da radim i onda nemaju dovoljno argumenata da me muče.

Hoću da kažem da je većina tih žena i pored svih muka, ipak bila veoma čestita. Ja sam, inače, jedno vrijeme bila 'najpopularnija'. Svakodnevno sam izlazila u zidnim novinama, ali kao 'lisica', 'prasica', 'krava', 'tigar'.... A bješe sobni starješina sestra Žarka Zrenjanina – Anđa Milićević, učiteljica. Pa hoćaše prići mene okrenuta leđima i šapuće mi – piši nešto, ubiće te crna kukavice. A ja njoj – nijesam novinar Anđe, ne umijem. Ona je, inače, bila dobra žena – iako je bila sobni starješina. Zato su je, vjerovatno, brzo i smijenili.

Bilo je dosta situacija kada se rad produžavao i noću. Taman što bi se iznurene, izmrcvarene i smrdljive kao poluleševi spustile u boksove, prolomilo bi se – diž se! U sred noći istovar cementa. Nosiš vreće od po 50 kilograma, a mi same nemamo toliko. Tek živi kostur. A ako ti padne vreća, dižeš je sama kako znaš i umiješ. ne uspiješ li, sleduju ti batine. Ako ne sustigneš kolonu, takođe. To je neopisivo. Nikada niko u istoriji čovečanstva to neće moći predočiti...

Pitam se – okle toliko sadizma u našim ljudima? Mislila sam da smo mi plemenit i čestit narod. Nijesam mogla da shvatim otkuda se toliko izroda nađe na jednom mjestu, da bi tako sadistički postupali prema ljudima.

Rat je bio prema ovome pjesma, šetnja. Sve je činjeno samo da bi nas ponizili, uništili, naprosto iz pameti istjerali. Pa shvatite, mi smo bile izgubile i svako žensko obilježje.

Negde tokom 1950. godine, dođe nam u posjetu Ranković. Dočekale su ga samo privilegovane 'revidirke'. Mi, nepopravljiva banda, živi kosturi nijesmo se smjele pojavljivati. Igrom slučaja, međutim, iako smo se bile sklonile iza barake on nas je primijetio. I kada nas je vidio onako jadne, opsovao je i to sočno. Pita – ko je ove žene stavio ovdje.

Istoga dana su nas preselili na Sveti Grgur. Na Grguru nas je manje bila bura a i prostor je bio manji, pa je lakše bilo proći kroz špalir. I na Grguru nam dođoše u posjetu Ranković i Kapa. Tu smo ih dočekali sve u stroju, i kako obilaze stroj prilazi mi Kapa.

- Kako se zoveš? – upita.

- Bojana Popović – velim.

- Šta ti dolazi Milentije?

- Ništa.

- Šta si naučila ovdje?

- Ništa – velim – samo sam dosta toga saznala.

- A šta to?

- Saznala sam koja je najveća životinja.

- Koja?

- Čovjek.

On samo pogleda Rankovića. Ranković nije progovorio ni riječi. Samo je gledao kao u jednu daleku tačku.

 

Branka Perazić-Pajović:[8]

 

Kroz Brozove logore: Ramski rit, Zabela i Goli otok, provela sam pod svirepim i neljudskim uslovima skoro 4 godine. U svim ovim logorima su i na ženama primjenjivana raznovsna mučenja kojima je bio cilj da ubiju čovjeka u ljudima, kao što je to bio slučaj i u logorima muškaraca. Pošto se u ovim logorima nalazio veći broj žena komunista i skojevki, razumljivo je da su na njima prvenstveno primjenjivane raznovrsne, neljudske, sramne i sadističke metode. S obzirom na takvu situaciju od pojedinih žena potekla je inicijativa da se pruži otpor takvom stanju. U prvom redu imao se u vidu otpor protiv onih žena za koje smo smatrali da su ubačene špijunke UDB-e, kao i protiv onih koje su preko noći revidirale stav i postale doušnici logorskih vlasti, tako da su ove kategorije protivu nas – bandi i nepopravljivih jednistveno istupale.

U namjeri da osvijetlim neke pojave i pojedinosti u logoru Zabela koje do sada nijesu iznesene u javnost, ističem sljedeće. Neposredno po dolasku iz Ramskog Rita u Zabelu, bojkotovana sam zajedno sa: Slavkom Tasić, Julkom Đorđević, Sofijom Novakov, Dušankom Novakov, Cacom Sokolović, Macom Perić, Kinom Vučković, Cvijetom Turković, Lepom Kujović, Kristom Šulev i Milicom Ostroškom.

Sve mi radile smo najteže fizičke poslove. Od tako teških poslova bile su izuzete s obzirom na njihovu starost i iznemoglost Savka Tasić i Julka Petrović. Naime, upravnik logora odredio je Savku da radi u kuhinji, što se smatralo lakšim poslom, dok je Julka po njegovom naređenju, stalno bila izolovana u sobi koja je bila namijenjena isključivo bojkotovanim kažnjenicama, koje su takođe bile izolovane. To je bila jedna vrlo mala soba u kojoj smo sve mi spavale zbijene na podu. Nas deset smo svakog dana radile van žice – logora na izgradnji septičke jame.

Sjećam se bio je decembar 1949. god, duvala je jaka košava, padao snijeg, temperatura minus 20 stepeni, a nas deset sa lopatama u rukama stojimo iznad septičke jame. Dolazi upravnik Veselin Popović, prilazi nam i kaže: „Ne znam što da radim sa vama, ne mogu vam pomoći. Marija vam, sa svojom gardom priprema linč, pa se snalazite i odlučite šta da radite“. Na ovo upravnikovo upozorenje nama nije ostalo ništa drugo nego da se branimo, ukoliko budemo napadnute, zato smo se, za svaki slučaj, „naoružale“ kamenjem koji smo izvadile ispod sniježnog pokrivača. Po prestanku rada i odlasku na ručak, na kapiji logora, milicioneri nijesu nas pretresli, iako je to bila česta praksa ranije. „Naoružane“ kamenicama, ušle smo u prostoriju za ručavanje i to u posebni ugao koji je bio određen za nas bojkotovane. Čim smo sjele otpočeo je da se izvodi prema nama unaprijed pripremljeni scenario od strane Marije Zelić, pomoćnice upravnika logora. Njena produžena ruka, ološ šljam i ostale propalice uzvikivale su „Dolje banda, bandu pod nogama“, bacajući pri tom na nas stolice i porcije sa jelom. Pripremljene na takav doček, prihvatile smo izazov. Odgovorile smo im još žešće bacajući na njih kamenje, stolice i druge predmete koji su nam se našli pri ruci. U takvoj situaciji masa se uputila prema vratima za izlazak, dok smo mi bojkotovane ostale na svojim mjestima. U tom momentu ulazi u trpezariju skoro čitava logorska uprava na čelu sa upravnikom i njegovom pomoćnicom, tako da su spriječili izlazak napolje. Tada je upravnik upozorio sve kažnjenice da takav haos i anarhiju neće dozvoliti i da će krivce za ovaj događaj strogo kazniti. Tom upozorenju pridružila se i Marija koja je bila vrlo ljuta s obzirom da joj pripremljeni scenario nije uspio, pa je pri tom posebne psovke i pogrde upućivala nama bojkotovanima.

Poslije navedenog događaja iako svjesne situacije u kojoj smo se nalazile i opasnosti kojima ćemo se izložiti u slučaju da budemo otkrivene, nas 12 bojkotovanih, bivših članova Partije, decembra 1949. god. osnovale smo partijsku ćeliju. Za sekretara ćelije izabrale smo Dušanku Novakov. Partijske sastanke održavale smo redovno, noću kada smo se vraćale sa rada. To je bilo moguće jer smo bile izolovane i smještene, kao što sam ranije istakla u posebnoj sobi. Tako organizovano smo radile sve do 7. marta 1950. godine, kada je grupa poslije bjekstva upravnika logora u Rumuniju razbijena i razmještena po drugim sobama među ostalim kažnjenicama. Čim smo došče u novu sredinu, posebno instruisane batinašice su nas čitavu noć i sljedeći dan tukle i prebijale do iznemoglosti, po nalogu odnosno naređenju Marije Zelić. U tom obračunu zadobila je smrtonosne povrede Slavka Tasić, od kojih je sljedećeg dana umrla u bolnici. Njena smrt duboko nas je ožalostila i potresla jer smo je posebno cijenile i poštovale kao nepokolebljivog borca za pravdu i istinu i protiv svakog nasilja i tiranije. Posebno ističem da se ona prema nama mlađim od sebe majčinski odnosila i u najtežim momentima hrabrila nas je da izdržimo sve muke i patnje. Bila je žena širokog obrazovanja i kulture i sa dugogodišnjim iskustvom u revolucionarnom radničkom pokretu. Mi ostale bojkotovane zadobile smo takve povrede koje su na naš život u zdravlje ostavile trajne i teške posljedice. No, i pored toga, nama je produžen bojkot i poslije odlaska na Goli otok aprila 1950. godine. I u ovom mučilištu smo najveći dio vremena provele pod bojkotom i bile izložene raznovrsnim oblicima psihofizičke torture. Pored svega oga, naša grupa je snagom svoje volje i postojanošću ličnog karaktera ostala vjerna svojim idealima sve do otpuštanja iz logora, a i poslije toga. Napominjem da naša partijska ćelija nije nikada otkrivena.

 

 


[1] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, knjiga prva, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 49.

[2] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, kniga treća, I.Š. „Stručna kniga“ dd, Beograd 1991, str. 64, tekst je preuzet iz Pobjede od 22. avgusta 1989.

[3] Milinko B. Stojanović; Golootočka trilogija, knjiga druga, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 64, prenijeto iz Borbe od 23. februara 1990.

[4] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, knjiga prva, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 447,

[5] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, knjiga druga, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 66, prenijeto iz Borbe od 6. maja 1990.

[6] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, knjiga treća, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 55, prenijeto iz Pobjede od 19. oktobra 1990.

[7] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, knjiga treća, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 60, prenijeto iz feljtona objavljenog u Pobjedi 1989/90.

[8] Milinko B. Stojanović: Golootočka trilogija, knjiga treća, I.Š. „Stručna knjiga“ dd, Beograd 1991, str. 261.