Nedavno me pozvala jedna novinarka i kazala mi da “priprema emisiju o starim Crnogorkama”. Kao feministkinja, trebalo je da podijelim njen entuzijazam. Ali, istina je da me ovakve inicijative uvijek preplaše. Krivotvorenje ženske istorije u Crnoj Gori je toliko uobičajena praksa da smo imali kad da oguglamo. Ali teško je na to oguglati.

Da se događaji iz prošlosti mogu interpretirati ovako i onako – to dobro znamo. Nije to, naravno, samo naša specijalnost, ali strast sa kojom balkanski narodi to rade mora biti da je jedinstvena: još pamtimo kako su tokom proteklih decenija politički značajni i pomiriteljski nastrojeni stranci odmahivali glavom na naša strasna istorijska prepucavanja. Valjda zato i jesmo “istorijski narod” u postistorijskoj epohi: zato što vjerujemo da se prošle zasluge računaju, da su nam naša prava zagarantovali preci i da danas moramo biti ono što smo bili juče. Ali, kako da znamo za šta su se tačno preci borili? E, tu već nastaje problem.

Ali, lako je nacionalnoj istoriji. Nacionalna istorija će uvijek imati i tužitelje i branitelje jer je nacionalni interes najvažniji interes u Crnoj Gori. Ali, šta da rade male, marginalne istorije koje su taman toliko važne da se uvijek nađe neko ko bi da po njima vršlja, ali se ne nađe niko ko bi bio voljan da tome stane na put?

Krivotvorenje ženske istorije nije tako nepopularna kulturna praksa kako se to na prvi pogled čini. Ko sumnja, neka izgugla “Crnogorka”, ili još bolje “stare Crnogorke”. I svi rezultati koje dobije, sve te čudovišne storije o ženama koje svojim muževima dovode druge žene, odbijaju brakove sa muževima zato što ih ne tuku - prikupljene su iz glave cijela naroda. Iz generacije u generaciju na marginama “velike istorije” prenosi se ovakvo usmeno predanje o “starim Crnogorkama”. I eto ga na koncu i na guglu. Čak i kad bi čovjek htio da ogugla, kako bi mogao?

Ne bih da spekulišem, ali je sigurno visoki procenat ljudi koji su svaki put gotovi da padnu u zanos pred ovakvom ikonom “stare Crnogorke”. Lakše je provući se kroz iglene uši nego uvjeriti nekoga od njih da je moralo biti žena koje su željele da im muževi budu privrženi, koje su htjele da budu voljene i poštovane, koje su bile svjesne nepravde koja im se nanosi; da postoje neke druge zasluge žena koje konačno treba uzeti u obzir. I ako neko uopšte bude spreman da o tome diskutuje, reći će da je “to tako tada bilo” i da one “sigurno nisu bile feministkinje”. Ali, u tome i jeste problem – što usmeno predanje o “starim Crnogorkama” ignoriše istorijski kontekst i ove likove plasira kao nadistorijski ideal.

Da li je zaista moguće da žene u prošlosti Crne Gore nisu poznavale sve te tako ljudske interese i osjećanja? Naravno da nije. Postoje istorijski izvori koji na to upućuju. Konačno, to je i pitanje zdravog razma: kakav god bio istorijski kontekst, ljudi su ipak uvijek ljudi, a to se valjda odnosi i na “stare Crnogorke”.

Naravno da znamo zašto smo izabrali da pamtimo ove antihumane izmišljaje o ženama koji krivotvore njihovo realno istorijsko biće. Ali, to ne znači da možemo prestati da se tome čudimo. Ipak, ovo je početak 21. vijeka; ženske istorije se u svijetu pišu ima pola vijeka; svašta se u međuvremenu izdešavalo na planu politike, rodne politike, istorije kao nauke, i sve to je već odavno trebalo da učini deplasiranim ove stereotipe o našim prekinjama. Ali, nije.

Zato se čovjek svaki put mora uznemiriti kada čuje da neko kreće u još jedno istraživanje istorije žena. Tačno znamo šta se tamo traži. I tačno znamo da neće biti nikoga da stane tome na put. I znamo, ili barem naslućujemo, da sve to ima neke veze sa nama - njihovim potomkinjama.