Još uoči Drugog svjetskog rata, ženama se poručuje da se moraju pripremiti za nove uloge koje će im pripasti u novom društvu. Aktivnosti na prosvećivanju mahom nepismenih i zaostalih žena – započete još uoči i tokom rata – u prvim poratnim godinama se ubrzavaju.

Pred Drugi svjetski rat stopa nepismenosti žena u Crnoj Gori bila je od 80 do 100 odsto. AFŽ apeluje na žene da se opismene kako bi mogle da koriste novostečena prava i, zajedno sa organizacijama Narodnog fronta i prosvjetnim vlastima, organizuje analfabetske tečajeve u svim krajevima Crne Gore. Tokom 1947. godine kroz ove tečajeve je, prema izvještajima AFŽ-a, prošlo 13.426, a tokom 1948. godine 14.726 žena.

Masovno se organizuju i tečajevi o higijeni i suzbijanju zaraznih bolesti za žene, od kojih se očekuje da podignu zdravstvenu kulturu. One su masovno obuhvaćene i tečajevima o reproduktivnom zdravlju i zdravlju djece. Mreža zdravstvenih institucija poslije rata još je nerazvijena, ali se pojavljuju prvi dispanzeri za žene, porodilišta i ambulante za djecu. AFŽ podstiče žene da koriste ove usluge.

AFŽ i Komunistička partija naročito se angažuju na skidanju feredža. „Naša žena“ donosi reportaže o mladim Muslimankama  koje su „bacile feredžu“ i svaki takav događaj se obznanjuje kao još jedna pobjeda nad „utamničenjem“ žene. Zakon o zabrani nošenja zara i feredže usvojen je 1953. godine.

„Kulturno-prosvjetno uzdizanje“ žena uključuje i odbacivanje religijskog mišljenja i praznovjerja. „Naša žena“ donosi tekstove u kojima se materijalistički objašnjavaju prirodne pojave kao što su zemljotresi i pomračenje Sunca, a slične teme se obrađuju i na predavanjima u okviru usmenih novina.

Iako je ovaj emancipatorski zamah bio ograničen patrijarhalnim normama koje su nastavile da žive u socijalizmu, poratni period predstavlja najznačajniji, pionirski period emancipacije žena Crne Gore.

Poratno socijalističko društvo nije moglo da ide naprijed bez masovne podrške žena. Da bi podržale društvene promjene, žene su morale biti „politički svjesne“. Još prije Drugog svjetskog rata, Komunistička partija je, preko naprednih aktivistkinja, započela rad na „političkom uzdizanju žena“.

Od 1943. godine zadatak političkog uzdizanja žena u velikoj mjeri preuzima Antifašistički front žena Crne Gore. Organizacija koristi „elastične“ forme rada prilagođene mogućnostima uglavnom neprosvećenih žena. U tu svrhu organizuju se mitinzi, konferencije, tečajevi, čitalački časovi, sijela, priredbe. Najpopularnija forma političkog rada su „čitalačke grupe“, na kojima rukovodioci grupe čitaju ženama štampu, kongresni i drugi politički materijal, koji se zatim „prorađuje“ kroz diskusiju. Prema izvještajima AFŽ-a, tokom 1949. godine 78.000 žena učestvovalo je u ovoj formi ideološkog rada. Zahvaljujući ovakvom načinu rada, AFŽ stiče politički autoritet među ženama. Tokom narednih deset godina, do njegovog gašenja 1953. godine, AFŽ će okupljati i politički mobilisati žene i tako postati jedinstvena škola ženskog i političkog aktivizma.

Žene Crne Gore prvi put glasaju na izborima za narodne odbore 1941. godine. U posleratnom periodu prvi put glasaju 1945. godine, kada se biraju poslanici/ce za Ustavotvornu skupštinu FNRJ. Ustavom od 1. januara 1946. godine žene dobijaju pravo da biraju i da budu birane. Žene masovno daju podršku narodnoj vlasti. Izlaznost žena kreće se i do 92 odsto od ukupnog broja žena.

Žene masovno biraju, ali ih rijetko biraju. U Komunističkoj partiji žena ima oko 20 osto (1947-19 odsto, 1948-17 odsto, 1951-21 odsto, 1954-19 odsto). Žena nema među članovima Vlade Crne Gore. Od 107 delegata za Ustavotvornu skupštinu NR Crne Gore 1946. godine samo tri su žene. Među delegatima Osnivačkog kongresa KP Crne Gore 1948. godine svega je 8 odsto žena. U sastavu 7. saziva Narodne skupštine Narodne Republike Crne Gore 1950. godine samo je sedam žena.

Početkom 50-tih započinje urušavanje AFŽ-a. Na IV kongresu AFŽ Jugoslavije 1953. godine odlučeno je da će rad sa ženama preći u nadležnost Socijalističkog saveza radnog naroda, u čijem će sastavu postojati „ženska društva“. Glavni argument za ukidanje organizacije je da su žene sa uspostavljanjem nove vlasti ostvarile svoja prava i da više nema potrebe za izdvajanjem ženskih političkih interesa. AFŽ-u se takođe prigovara da je za sebe „prigrabio“ politički uticaj na žene. Sa urušavanjem AFŽ počinje i opadanje političkog aktivizma žena u Crnoj Gori.

U Drugom svjetskom ratu uništeno je 50 odsto dobara Crne Gore. Bez masovnog učešća žena nije bilo moguće sanirati posljedice rata. Na poziv Narodnog fronta i AFŽ-a, žene Crne Gore uključuju se u obnovu i izgradnju zemlje. Procjenjuje se da je u obnovi i izgradnji učestvovalo 55.000 žena.

Žene zbrinjavaju ugroženu djecu, prikupljaju hranu za ugrožene, šiju odjeću, organizuju dječje kuhinje, suzbijaju zarazne bolesti, raščišćavaju ruševine, učestvuju u izgradnji Titograda i pruge Titograd-Nikšić, isušivanju Skadarskog jezera, meliorizaciji Bjelopavlićke ravnice i Lješkopolja.

Dobrovoljni rad u obnovi i izgradnji organizovan je prema brigadno-udarničkom takmičarskom sistemu rada. Žene koje prebace normu i daju najveći broj dobrovoljnih radnih sati postaju „udarnice“ – nove heroine socijalizma. Štampa piše o njima i hvali njihovu posvećenost kolektivnim ciljevima.

Kroz učešće u radnim akcijama, pogotovo mlade žene mogle su ne samo da steknu iskustva kolektivnog rada, več i da stvore nove društvene veze, prošire vidike, emancipuju se i spreme se za preobražaj koji će uslijediti.

Nakon rata žene se masovno uključuju u obnovu i izgradnju zemlje. Od 1947. one se sve više preusmjeravaju na redovne privredne aktivnosti i ostvarenje ciljeva Petogodišnjeg plana 1947-1951. Ustav FNRJ iz 1946. godine garantuje ženama Jugoslavije i Crne Gore jednaka radna prava. Iako 1949. godine u Crnoj Gori zaposlenih žena ima četiri puta više nego 1945, samo 6.560 žena su stalno zaposlene, dok je povremene i nekvalifikovane ženske radne snage mnogo više.

AFŽ i narodne vlasti insistiraju na zapošljavanju žena u privredi, kojoj treba radna snaga. Žene se pozivaju da se kvalifikuju za industrijska zanimanja. „Naša žena“ objavljuje reportaže o radnicama koje rade na poslovima mehaničara, elektrozavarivača i sl. Opisuje se njihov brižan odnos prema mašinama i njihova ljubav prema fabrikama u kojima rade, koje „postaju njihov novi dom“.

Žene, međutim, nemaju iskustvo rada u privredi i nisu dovoljno kvalifikovane. One su takođe opterećene domaćim poslovima. Troškovi života u gradu preveliki su za žene koje sa sela dolaze u grad radi zaposlenja, a uslovi rada u industriji su veoma teški.

Nakon oslobođenja, žene na selu čeka novi izazov – socijalistički preobražaj sela. Po uzoru na sovjetske kolhoze, formiraju se zemljoradničke zadruge. Uspjeh ovog projekta zavisi u velikoj mjeri od žena. U ovaj projekat, od kojeg će se ubrzo odustati, žene Crne Gore takođe ulažu veliku radnu energiju.

Početkom 50-tih, sa stabilizacijom poratnih prilika i uvođenjem samoupravljanja, počinje „istiskivanje žena iz privrede“. Od ukupnog broja radnika/ca u privredi 1953. godine žena je bilo svega 10,7 odsto (1949. ih je bilo 21 odsto). Sve češće se može čuti da žene više ne moraju da rade jer je „socijalizam dovoljno izgrađen, tako da muškarci mogu da donose platu kući“. Planirano rasterećenje zaposlenih žena od brige o djeci i porodici u međuvremenu se nije dogodilo. Ispostavlja da je „racionalnije“ pustiti žene da ostanu kući uz djecu nego subvencionisati servise podrške zaposlenim majkama (vrtiće, restorane društvene ishrane itd) i dalje insistirati na njihovom kvalifikovanju.

Iako socijalistički projekat „radne žene“ nije izdržao sudar sa patrijarhalnim normama, žene Crne Gore su u ovom periodu usvojile ideju o važnosti ekonomske nezavisnosti i radnog angažovanja od koje više neće odustati.

Obrazovni nivo ženske djece u prvim poratnim godinama bio je veoma skroman. Mreža školskih institucija još je bila nerazvijena. Iako je 1946. donijet Zakon o uvođenju obaveznog sedmogodišnjeg školovanja, koji propisuje obavezno školovanje djece oba pola, i dalje je postojao otpor prema obrazovanju djevojčica.

U poratnom periodu ipak neprestano raste broj ženske djece u osnovnim, ali i srednjim školama. Djevojke se upisuju u gimnazije, srednje stručne škole i škole učenika u privredi. Iako AFŽ i obrazovne vlasti vode kampanje kako bi usmjerile djevojke na privredna zanimanja, one se najčešće upisiju u srednje stručne škole i opredjeljuju za zanimanja u administraciji, zdravstvu i školstvu.

Krajem 50-tih godina povećava se i broj studentkinja iz Crne Gore, koje uglavnom studiraju u Beogradu i Zagrebu. One se najčešće opredjeljuju za nastavničke fakultete, farmakologiju, pravo, ekonomiju, arhitekturu, medicinu i stomatologiju.

Uključivanje žena u obrazovni sistem koje je započelo nakon Drugog svjetskog rata kasnije će biti sve masovnije. Obrazovanje žena predstavlja jednu od najdragocjenijih tekovina poratnog ženskog pokreta i socijalizma u Crnoj Gori.

U poratnom periodu insistira se na omasovljenju kulturnih navika i potreba radnih ljudi. Žene su takođe obuhvaćene planom „kulturnog uzdizanja“. AFŽ ih ohrabruje da se približe kulturi.

Kolektivne posjete bioskopima najomiljenija su forma „kulturnog uzdizanja“ žena. U manjim gradovima žene s nestrpljenjem čekaju da stignu putujući bioskopi. Samo tokom druge polovine 1948. godine pozorišne i bioskopske predstave posjetilo je 33,5 odsto od ukupnog broja žena.

Profesionalno bavljenje kulturom među ženama tek je u povoju, ali je zato amaterizam veoma rasprostranjen. Žene se podstiču da samostalno daju „priredbe“ i „akademije“ koje se sastoje od skečeva ili „živih slika“ sa političkim temama, recitovanja rodoljubive poezije i sličnih sadržaja. Samo u toku jedne godine, AFŽ je znao da organizuje i preko 1.000 ovakvih programa.

Širi se mreža biblioteka, a AFŽ promoviše kulturu čitanja koja je tijesno povezana sa političkim radom sa ženama. Na čitalačkim časovima se čita politički materijal, štampa, ali i djela lijepe književnosti koja se zajedno „prorađuju“. Naročito su omoljena djela Maksima Gorkog i drugih sovjetskih pisaca.

U poratnim godinama kultura je bila samo jedan od segmenata sveukupne kulturno-prosvjetne emancipacije i političkog pridobijanja žena za ciljeve Komunističke partije. Ipak, mnoge žene u Crnoj Gori tada su prvi put ušle u čitaonice, u bioskopske i pozorišne sale, i došle u dodir sa književnošću i štampom.

Od štampe se u poratnim godinama očekuje da politički uzdignu i emancipuju žene. U Crnoj Gori se 1944. pokreće časopis „Naša žena“, organ Antifašističkog fronta žena Crne Gore i Boke koji radnim ženama uliva privrženost tekovinama NOB-a i usmjerava ih u pravcu ostvarenja ciljeva Komunističke partije i izgradnje socijalizma.

Zbog visoke stope nepismenosti žena, AFŽ organizuje „usmene novine“ za žene – usmena izlaganja o najrazličitijim temama koje su važne za žene. Na Radio Cetinju 1945. godine počinje emitovanje radio-emisije za žene. AFŽ najboljim aktivistkinjama kao nagradu poklanja radio-aparate. Zajedničko slušanje radio-vijesti omiljena je forma informisanja i okupljanja žena u posleratnom periodu.

Mediji u prvim poratnim godinama afirmišu isključivo društveno aktivne uloge žena. Nakon 1950. u štampi se sve češće pojavljuju prilozi o njezi lica i tijela, uređenju doma, modi, spremanju ukusnih obroka. Ova promjena novinskih sadržaja ukazuje na odustajanje od ideje „pune emancipacije žene“ i na povratak žena tradicionalnim ulogama u vrijeme uspostavljanja samoupravljanja početkom 50-tih.

U poratnim godinama novo socijalističko društvo afirmiše fiskulturu kao masovnu brigu o zdravlju, moralnoj i političkoj čvrstini radnog naroda. Žene se takođe podstiču da se uključe u fiskulturne aktivnosti. Za njihovo bavljenje fiskulturom važe isti razlozi kao i za ostatak radnog naroda, s tim što za žene postoji još jedan, poseban razlog – fiskultura olakšava porođaj i oporavak nakon porođaja.

Žene učestvuju u fiskulturnim aktivnostima i krosevima koji se organzuju tokom radnih akcija i takmičenja povodom proslava različitih praznika. Omladinke imaju važnu ulogu prilikom organizovanja sletova, sportsko-političkih manifestacija mladosti, snage, kolektivizma i odanosti Komunističkoj partiji i političkim liderima. Djevojke se na sletovima nadmeću u trčanju, bacanju kamena, bacanju bombi, skoku u dalj, skoku u vis.

Žene masovno učestvuju u masovnoj fiskulturi, ali ih u sportskim sekcijama i klubovima nema dovoljno. Od 201 člana/ice atletskih klubova i sekcija 1949. godine samo 39 su omladinke. Naročito je malo žena u smučanju, košarci i rukometu. U plivanju i atletici one već osvajaju prve medalje.

U poratnim godinama mijenja se i privatni život žene. Promjene su najvidljivije u gradskim porodicama u kojima su žene ekonomski nezavisne. U tim porodicama odnosi izmiču patrijarhalnim ograničenjima, postaju sadržajniji, intimniji i složeniji, a ženska privatnost dobija nove, modernije sadržaje.

Osnovni zakon o braku (1946) garantuje ženama ravnopravan položaj u bračnoj zajednici. One sada mogu da zadrže svoja prezimena; izjednačene su sa muškarcima u pogledu imovinskih, roditeljskih i drugih prava, a uslovi za razvod braka su mnogo liberalniji.

Raspodjela kućnih poslova ostaje, međutim, nepromijenjena. Obećani servisi podrške ženama (vrtići, peglaonice, restorani društvene ishrane) su izostali. Od 22.500 djece pretškolskog uzrasta, koliko ih je bilo u Crnoj Gori 1949. godine, ustanovama za pretškolsko vaspitanje obuhvaćeno je svega 700 djece. Žene se često brinu o djeci i domaćinstvu u primitivnim uslovima, bez bilo kakvih sredstava za održavanje higijene i čuvanje namirnica. AFŽ Jugoslavije objavljuje podatak da žene troše po devet sati dnevno na rad u kući. U takvim uslovima, one ne mogu da odgovore na zahtjev da se društveno i radno angažuju.

Već 50-tih godina, kada prestaje potreba za masovnim radnim angažovanjem žena, ispostavlja se da je „racionalnije“ da žene ostanu uz porodicu nego organizovati servise podrške. AFŽ svoju aktivnost sada usmjerava na prosvjećivanje žena za „kulturno vođenje domaćinstva“. U selima i gradovima Crne Gore organizuju se kursevi i škole domaćinstva na kojima se žene podučavaju kako da serviraju hranu, održavaju higijenu, pripremaju zdrave i ukusne obroke, šiju i krpe odjeću.

Novom društvu potrebna su zdrava, čila i na tekovinama NOB-a vaspitana mlada pokoljenja. Komunistička partija na AFŽ prenosi odgovornost za odgoj takvog naraštaja. AFŽ mobiliše žene kako bi one usvojile nova znanja o svom reproduktivnom zdravlju, kao i o zdravlju i modernom vaspitanju djece. Tokom 1948. godine organizovano je 559 predavanja o odgajanju i vaspitanju djece, kojima je prisustvovalo oko 26.000 žena.

Ženama se od početka 50-tih postavlja i zadatak da se pobrinu o svom izgledu. Na Plenumu Glavnog odbora AFŽ Crne Gore 1951. godine, Lidija Jovanović, predsjednica Glavnog odbora, kritikuje „nemarno odijevanje crnogorskih žena“. Sada se od žena očekuje da budu njegovane i dotjerane. Preporučuje im se da „posjećuju revije“ i razvijaju ukus.

Namjeran prekid trudnoće nepoželjan je u ranom socijalizmu. AFŽ ne podržava abortus i poručuje ženama da je materinstvo njihova „najvažnija dužnost prema društvu“. Uredba o postupku za vršenje dozvoljenog pobačaja iz 1952. dopušta abortus samo „iz zdravstveno-socijalnih razloga“. Nelegalni pobačaji ozbiljno ugrožavaju zdravlje žena u godinama nakon oslobođenja.

Početkom 50-tih lansira se novi lik žene socijalizma koji se u osnovi neće mijenjati toom narednih decenija. „Nova žena socijalizma“ je prije svega brižna majka, kultivisana domaćica, njegovana i dopadljiva žena koja je posvećena profesiji i javnom radu, ali samo u mjeri u kojoj to ne ugrožava njenu „prirodnu“ posvećenost djeci i porodici.

Socijalistička revolucija promijenila je i prirodu prijateljstva. Nove, radne ljude socijalizma spaja „drugarstvo“ – povezanost zasnovana na zajedničkoj posvećenosti kolektivnim ciljevima. Na isti način mijenja se i žensko prijateljstvo. Po prvi put u svojoj istoriji, žene se udružuju oko ciljeva koji izlaze iz okvira ličnih afiniteta i tradicionalnih „ženskih interesa“.

Osim zajedničkog cilja – izgradnje socijalizma, žene u poratnim godinama imaju i svoje posebne, dodatne motive povezivanja. Iako je emancipacija žena dio političkog programa Komunističke partije, žene su te od kojih se u prvom redu očekuje da emancipuju druge žene. Neprosvećene i nenaviknute na javni život, žene su jedino druge žene mogle uvesti u javni i politički život. Prije svega kroz aktivnosti AFŽ-a, žene jedna drugu prosvećuju, podstiču na opismenjavanje, politički aktiviraju i tako vuku naprijed i preobražavaju jedna drugu.

Iskustvo ženskog drugarstva u ranom socijalizmu na jedinstven način svjedoči o emancipatorskim kapacitetima ženskog prijateljstva i političkoj snazi žena masovno okupljenih oko ideja društvene jednakosti, sopstvenog i opšteg napretka.